Hladna je zimska noć, najtamnija noć u godini, a vjetar puše dok pada snijeg. Pripovjedač jaše kroz šumu sa svojim konjem. Nađe se na zemlji čovjeka koji živi u selu i zastane pogledati oko sebe. Pripovjedač razmišlja da njegov konj mora misliti da je čudno što se zaustavljaju nasred šume, i kao da želi odgovoriti, konj protrese svoja zvona. Narator napominje da su jedini drugi zvuk vjetar i snijeg. Oduševljen je ljupkom tamnom ljepotom šume, ali zna da ne može ostati u šumi cijelu noć diveći im se. Kaže da ima obveze, uključujući i prijeđene kilometre, te se obećava pridržavati.
