Roberta Frosta često smatraju za suštinskog američkog pjesnika. On spaja mirne, spokojne američke postavke sa mirnim, spokojnim osjećajima svog pripovijedanja. Njegove pjesme obuhvaćaju i obična ljudska iskustva i maštu, osim što stvaraju nezaboravne ritmove i zvukove u kolokvijalnom jeziku Nove Engleske. "Svratiti u šumu na snježnu večer" jedno je od njegovih najpoznatijih djela i istražuje temu obveza nasuprot čovjekovoj želji za duševnim mirom. Dok se pripovjedač u priči želi zaustaviti i diviti se svijetu oko sebe i miru koji pronalazi u prirodi, on zna da ima obveze koje mora čuvati pa mora nastaviti dalje. Ovo je uobičajeno iskustvo koje će mnogi studenti prepoznati jer imaju i obveze koje ih sprječavaju da rade stvari koje zaista žele raditi.
Hladna je zimska noć, najtamnija noć u godini, a vjetar puše dok pada snijeg. Pripovjedač jaše kroz šumu sa svojim konjem. Nađe se na zemlji čovjeka koji živi u selu i zastane pogledati oko sebe. Pripovjedač razmišlja da njegov konj mora misliti da je čudno što se zaustavljaju nasred šume, i kao da želi odgovoriti, konj protrese svoja zvona. Narator napominje da su jedini drugi zvuk vjetar i snijeg. Oduševljen je ljupkom tamnom ljepotom šume, ali zna da ne može ostati u šumi cijelu noć diveći im se. Kaže da ima obveze, uključujući i prijeđene kilometre, te se obećava pridržavati.
