Dječak Rade bio je sam kod kuće jer mu je majka otišla u grad.
Strina, mama je otišla u grad i bojim se ostati sam kod kuće. Mogu li prespavati kod tebe?
Naravno da možeš Rade. Dođi sa mnom.
U to vrijeme majka se vraćala kući i na kraju sela susrela čudnu ženu.
Jelo, odnesi me u selo. Ne mogu poći sama jer mi raspelo ne dozvoljava.
Neću te odnijeti u selo. Pusti me da prođem.
Znaš li ti Jelo tko sam ja? Ja sam Kuga. Sve što dotaknem to i uništim. Ponesi me u selo.
Neću te nositi u selo. Pusti me na miru.
Ako me ne poneseš ti, ponijet će me netko drugi i ubit ću sve u selu. Ako me pak poneseš ti, poštedjet ću tvoju kuću.
Moj sin! Ponijet ću te u selo. Poštedi moju kuću.
Jela je ponijela Kugu u selo i Kuga je ušla u svaku kuću, osim Jeline. Jela nije znala da njezin sin nije kod njihove kuće.
Prokleta Kugo, ubila si moje dijete!!! Obećala si da ćeš ga poštedjeti!!!
Obećala sam da ću poštedjeti tvoju kuću. Ja nisam kriva što on nije bio kod kuće. Sin ti je mrtav isto kao i ostatak sela.
Godine su prolazile. Jela je ostarjela sama i tužna. Neki novi ljudi došli su u selo, ali nitko nije dolazio u njezinu kuću. Nitko se više nije sjećao kuge, jedino su Jelinu kuću zvali Kugina kuća.
Ne treba tražiti tuđu nevolju. Ako je susjedovo polje poharano i tvoje je razrovano. “Brata tko zagrebe,Zakopao je sebe,To vam Jela veli,Ah, vjerujte Jeli.”