Solus je lutalica, fotografira i putuje svijetom. Tako je stigao u maleni gradić u Francuskoj. Nakon dolaska zaspao je u ljetnikovcu zbog umora. Probudi se zbog nečijeg nečijeg milovanja i lajanja.
Zzz...
Ime mi Solus. Putnik sam. Kako je vaše ime, lijepa gospođice? Vi ste najljepšse što sam dosele vidio, ljepša od mora i od cvijeta,...
Morati ću Vas odbiti, navikao sam na slobodu i lutanje, žao mi je, ne mogu, ne mogu, davor- djevojko!
Tako ugleda lijepu djevojku sa psom. Odmah primijeti kako je blaga i nježna, blijede puti i lijepa. Solus se odmah zaljubio u nju te je odluči upoznati. Izabela je živjela s ocem i svojom učiteljicom. Učiteljica ju prati i čuva, te je uvijek pored nje. Jednog dana je uspjela izaći iz dvora i tada susreće Solusa.
Izabela. U vas je lijep glas, junačan , iskren, i negdje sam ga već čula. Podsjeća me na moga preminuloga brata. Biste li pristali biti moj muž?
Tada dolaze sluge i odvode Izabelu na dvor.Solus postaje očajan, i zaključuje kako mu jedino preostaje njegova skitnja.
OČE! I njega povedi, i njega! On ima glas našeg pokojnog Gatona! On ide u grob, u grob! Ja ću umrijeti, umrijeti...