Kamenskome poklik sledi krv u žilama. Fanny se nasmije, hraneći papigu šećerom. Osvoji ga potajna želja da joj priđe i zaokrene vratom.
Fanny, Fanny!
Ćuti, budalo, ćuti!
Greb, greb!
Fanny, Fanny, my dear Fanny!
A sada da se požurimo, dragi Alfrede. Ponijet ćemo samo najnužnije. Idemo u Kairo, Mletke ili u Ameriku.
Pst, Camao!
Odjednom se papiga stane kostrušiti kao mahnita i vikati, podražavajući njenom mužu. Pas dotrči i stane grepsti šapom po vratima.
Kaži istinu, ništa ti neću učiniti, ali samo kaži istinu! Ta laž: to boli, boli!
Nemam običaja da učinim seljaku tu čast da ga ošinem korbačem.
Kamenski se skriva iza zavjese, no iskače kad Forest baci Fanny na pod.
Vidi se da vam je otac amerikanski mesar!
A šta ti je, moj bijeli Camao?
Dragi... slatki... Alfrede... Tannhäuseru... nov život... dušo...
Fanny slaže svom mužu da je Alfred tu samo da njoj sviranjem razbije dosadu. Taman kada je Forest povjerovao, papiga je počela mahnitalo lepršati.
Forest, slušajući što papiga govori, shvati što se dešava i pobijesni. Alfredu stane na leđa i ostavi ga na betonu da umre, upuca pse i lakeja, zajedno s Fanny. Potom i sebe ubije tako što se udavi okovratnikom.